Post by madmax on Jul 17, 2021 20:28:52 GMT 1
Danas sam proveo dan na kampu Karate Saveza Vojvodine, da bih se "licencirao" za narednu sezonu kao pomoćni trener ili ti "menadžer". Karate Federacija ima 5 termina godišnje za te ispite i licenciranje, a KSV svoja dva sprovodi u okviru kampa. Treneri i sudije moraju na najmanje tri predavanja godišnje, za nas "menadžere" nije obavezno toliko, ali je poželjno.
Kamp se održava dva puta godišnje, kriterijum za poziv je bio i ostao rezultat, deca koja su osvojila medalje na državnom ili pokrajinskom prvenstvu, te turnirima A kategorije (nešto kao "svetski kup" u modelarstvu) tako da sam ja kao roditelj mesecima pre dopisa znao da će moja deca biti pozvana i shodno tome planirao godišnji odmor.
Deca su smeštena u kompleks Doma učenika tehničke škole u Apatinu, koji obuhvata i prostranu salu za vežbanje, sportske terene, uređeni park. Predavači na kampu su isključivo treneri sa fakultetskom diplomom, izabrani kao selektori i pomoćnici, program je jasno uređen i svi imaju maksimalno poverenje u njegovo sprovođenje. Deca imaju dva ili tri treninga dnevno, zavisno od uzrasta, a u slobodno vreme im se organizuje neka "aktivnost" npr. odlazak na gradski bazen ili neobavezne sportske igre na terenima.
Predsednik KSV, Prof. Dr. Tepavčević održao je predavanje o (ne)pravilnom zagrevanju takmičara pred nastup, što je često moj zadatak pa me je posebno zanimalo, a naš član u sudijskoj komisiji Evropske Federacije gosp. Kovačević je pričao o varijacijama stilova u izvođenju kata koje (ne) treba "kažnjavati", te najčešćim greškama koje treneri prave pri ulaganju protesta na sudijske odluke u borbama.
Predavanje su održana u učionici škole, u školskim klupicama levo od mene "Čika Joca" jedan od najstarijih i najcenjenijih trenera, "tvorac" desetina šampiona, crni pojas više_niko_i_ne_broji koji "DAN". Ispred mene mladi idol naše dece, Boba Bitević, evropski i svetski prvak i tako redom. Ama baš nikoga nije briga za "čin", "staž", "titulu", "zvanje", godište ili "hiljade pehara". Nema sujete, nema pametovanja, svi jednako slušamo, poštujemo i cenimo jedni druge.
P.S. Da ne opterećujem forum fotografijama, možete ih videti na mojoj "facebook" stranici.
Kamp se održava dva puta godišnje, kriterijum za poziv je bio i ostao rezultat, deca koja su osvojila medalje na državnom ili pokrajinskom prvenstvu, te turnirima A kategorije (nešto kao "svetski kup" u modelarstvu) tako da sam ja kao roditelj mesecima pre dopisa znao da će moja deca biti pozvana i shodno tome planirao godišnji odmor.
Deca su smeštena u kompleks Doma učenika tehničke škole u Apatinu, koji obuhvata i prostranu salu za vežbanje, sportske terene, uređeni park. Predavači na kampu su isključivo treneri sa fakultetskom diplomom, izabrani kao selektori i pomoćnici, program je jasno uređen i svi imaju maksimalno poverenje u njegovo sprovođenje. Deca imaju dva ili tri treninga dnevno, zavisno od uzrasta, a u slobodno vreme im se organizuje neka "aktivnost" npr. odlazak na gradski bazen ili neobavezne sportske igre na terenima.
Predsednik KSV, Prof. Dr. Tepavčević održao je predavanje o (ne)pravilnom zagrevanju takmičara pred nastup, što je često moj zadatak pa me je posebno zanimalo, a naš član u sudijskoj komisiji Evropske Federacije gosp. Kovačević je pričao o varijacijama stilova u izvođenju kata koje (ne) treba "kažnjavati", te najčešćim greškama koje treneri prave pri ulaganju protesta na sudijske odluke u borbama.
Predavanje su održana u učionici škole, u školskim klupicama levo od mene "Čika Joca" jedan od najstarijih i najcenjenijih trenera, "tvorac" desetina šampiona, crni pojas više_niko_i_ne_broji koji "DAN". Ispred mene mladi idol naše dece, Boba Bitević, evropski i svetski prvak i tako redom. Ama baš nikoga nije briga za "čin", "staž", "titulu", "zvanje", godište ili "hiljade pehara". Nema sujete, nema pametovanja, svi jednako slušamo, poštujemo i cenimo jedni druge.
Usledio je ispit, za nekoga veći, za nekoga manji, nekome samo teorija, nekome i "praksa" zavisno od zvanja i uloge koju želi da "overi", svi smo pošteno položili, pozdravili se sa decom, pa kud koji. Utisak dana je za mene bila scena gde dva dečaka od 13-14 godina objašnjavaju svome zbunjenom treneru, kandidatu za sudiju, gde je pogrešio kod "zadatka" na praktičnom ispitu. Dobro sad, dečaci su ipak znali zadati "scenario" meča koji su perfektno izveli, on nije video i sudio nešto što je trebao da vidi, ali čovek bez ikakve sujete sa punim poverenjem sluša i poštuje "znanje" koje njemu prenose deca koju je on lično godinama učio!
Iskreno meni je sve ovo nezamislivo u VSS-u, ne toliko zbog para, koliko zbog nekih sasvim drugih stvari od kojih modelarstvo "pati". Ovde se pre svega radi o izuzetno dobro organizovanom sistemu međusobnog uvažavanja i poštovanja. Sistem naravno da nije savršen, ali zaista nikoga od nas nije briga za to, jer su deca na prvom mestu. Ako i kada nešto ne bude "radilo" kako treba, svako će reći svoje mišljenje i nadležni će dati neko drugo rešenje, bez frke, bez vređanja, omalovažavanja i verbalnog maltretiranja.
Srdačan pozdrav,
Martin Grubić